Ovčje
ludorije

Ovim projektom kroz kreativne radionice populariziramo rad s vunom među djecom i mladima. Ciljevi projekta su:

1. Osmisliti slobodno vrijeme mladih i razvijati potrebu za organiziranim oblicima korištenja slobodnog vremena koji razvijaju kreativnost, a usmjereni su na upoznavanje i očuvanje prirode i tradicije svoga kraja;
2. Integracija djece s posebnim potrebama u širu socijalnu sredinu, njihovo osnaživanje i samopotvrđivanje kroz kreativni rad i druženje;
3. Rješavanje dijela ekološkog problema odbačene ovčje vune na otoku Cresu te ukazivanje na moguće vidove njenoga iskorištavanja.

Projekt se biti provodi putem kreativnih radionica na kojima se djeca upoznaju s osnovama tehnikâ filcanja, tkanja i pletenja te potom stvaraju vlastiti kreativni svijet kroz druženje, razmjenu ideja i uzajamnu pomoć. Aktivnosti i teme prate godišnji ciklus događanja te se završetku određenog tematskog područja predstavljaju izložbom.
Izleti se, osim posjete ovčarima i branja i upoznavanja ljekovitog bilja, organiziraju s ciljem da se upoznaju i shvate napori za očuvanje populacije bjeloglavog supa na otoku (Ekocentar Beli), te u Zagreb, na Waldorfski sajam, koji niz godina popularizira ručni rad s prirodnim materijalima, kako bi djeca izišla iz okvira uže socijalne sredine i stekla nova poznanstva i iskustva.

ŽELIMO DJECU UPOZNATI — sa zaboravljenim i odbačenim bogatstvima kraja u kojemu žive, tradicionalnim vještinama pletenja, tkanja i filcanja.

ŽELIMO DA NAUČE ČINITI — kroz rad i aktivnosti na pripremi vune od šišanja do gotovog proizvoda, kroz aktivan odnos prema očuvanju okoliša.

ŽELIMO DA NAUČE ŽIVJETI ZAJEDNO
— kroz zajednički rad u heterogenoj grupi na pojedinim zadacima i uzajamnu pomoć u procesu pripreme i izrade predmeta od vune.

ŽELIMO DA NAUČE ... BITI — uvažavajući djecu i potičući ih da iznose svoje ideje; pomažući im u njihovoj ralizaciji želimo potaknuti otvorenost, kreativnost i samopoštovanje.

Vuno moja

Bogatstvo Hrvatske u vuni sasvim je zaboravljeno: ostao je jedan čovjek koji vunu sustavno otkupljuje (i šalje na preradu u Pakistan) i jedan vunovlačarski obrt (koji češlja uglavnom sintetiku). Dok stotine tona domaće vune ostaju razbacane gdje se zateknu, vuna se uvozi ... već poznata hrvatska priča.

Projektom želimo iznaći načina kako da se ovaj resurs iznova aktivira, pogotovo u malim sredinama, u kojima je obrada vune i bila dio tradicije i gospodarstva.

To namjeravamo postići tako što ćemo:

• osvještavati problem vune odbačene u prirodi i pokrenuti njegovo rješavanje,
• educirati, u suradnji sa stručnjacima, ovčare za brigu o ovcama i okolišu,
• unaprijediti i olakšati, u smislu efikasnosti i ekonomičnosti, tehnologiju prerade manjih količina vune koristeći nešto tehnike te iskustva i saznanja drugih,
• putem tečajeva u organizaciji udruge osposobiti za filcanje veći broj zainteresiranih
• obogatiti turističku ponudu tečajevima i izložbama za turiste te originalnim suvenirima
• sudjelovati na sajmovima i prenijeti naša iskustva sredinama sa sličnim problemima.

Problemi su nastali odmah na početku jer smo ostali bez prostora za skladištenje i pranje vune. Vunu smo skupili i sortirali u dvorištu Rutinog radno izložbenog prostora i odvezli u Liku na pranje u vodenici. Takav postupak nije bio dovoljan da s vune spere i masnoću, pa smo je morali još prati u toploj vodi. Na žalost, u Hrvatskoj još nije pokrenuta prerada vune. Štoviše, obiteljska unovlačara u Bjelovaru, gdje smo mogli očešljati vunu, nakon četiri generacije obrtnika, zatvorila je vrata. Sada pregovaramo da opranu vunu šaljemo na češljanje u Regeneraciju Zabok. Iako su problemi oko prerade vune ostali neriješeni, mi smo vrlo uspješno izrađivali razne predmete i suvenire, odlazili na sajmove i vodili radionice za turiste.

Vuneno kazalište

Tridesetak učenika OŠ F. Petrića čine jezgru koja svake godine sudjeluje u Ovčjim ludorijama savladavajući tehniku filcanja, ali i šivanja i pletenja.

Ove im je godine zadatak bio da izrade igračku - po uzoru na neku staru i zaboravljenu, ali od recikliranog materijala. I tako ih je nekolicina napravila vunene lutkice Antu i Božicu, a onda su s njima spontano i samoinicijativno uprizorila kratku lutkarsku predstavu koristeći tkalački stan kao kulisu. Ta nas je anegdota ponukala da razmislimo o postavljanju cijeloga i pravoga lutkarskog kazališta.

Krajem lipnja voditeljica je sudjelovala na stručnome skupu Lutka u nastavi koji je organizirao Zavod za školstvo RH u Rijeci. U trodnevnoj  radionici bila je prilika saznati o vrstama lutaka, tehnologiji izrade, osnovama režije i animacije. Stečena znanja pomogla su nam da osmislimo vlastitu predstavu.

Budući da većina creske djece nikada nije bila u pravome kazalištu, u projekt smo stavili i posjet Kazalištu lutaka u Rijeci, na zatvaranje Revije lutkarskih kazališta, gdje su vidjela predstavu Tralala - Klaunijada odrastanja. Poslije su, pod vodstvom prof. Lare Badurine, crtali na likovnoj radionici. Na kraju – domjenak i druženje s lutkama.

Kao predložak poučan i pun živopisnih likova i stoga djeci biti zanimljiv odabrali smo knjigu Troočica Vesne Krmpotić. Na tjednim druženjima djeci su pričane priče, a ona su crtala likove. Kako djeci prenijeti poruku prijateljstva i ljubavi iz knjige uobličila je Mirjana Mauhar, socijalna pedagoginja. Prilagodila je tekst, skratila ga i napisala scenarij.

Suradnja s KLRi nastavila se. Serđo Dlačić, režiser, inače Cresanin, uputio nas je kako da razmišljamo o tome što je u predstavi važno i kako priču i poruku prikazati. Posjetila nas je Luči Vidanović, lutkarica, da vidi kako nam ide i posavjetuje nas u odabiru djeci za rukovanje prikladne vrste lutaka. Odabrana je - ginjolka.

Kad smo definirali likove započele su radionice filcanja na kojima su djeca izrađivala dezene za haljinice i sve ostale elemente potrebne za izradu lutaka i scenografije. Radionice smo podijelili na one za djecu do 10 i one za stariju. Sve što su djeca isfilcala Vesna je Jakić, dizajnerica tekstila i odjeće, formirala u 14 lutaka. Izradila je i scenografiju - uz pomoć Snježane Sušić, nastavnice predškolskoga odgoja, koja je i uglazbila pjesmice iz predstave. Zatim se uz ostale voditeljice pristupilo uvježbavanju teksta i animacije lutaka.

Cijeli prostor udruge je prilagođen predstavi, postavljeni su reflektori i šine za zavjese i obojani zastor.Za pozivice plakat odabrali smo jedan od dječjih crteža Troočice. Animatori lutaka su bila djeca iz 5., 6. i 7. razreda, a oni mlađi su pjevali. Gužva je bila kakva na premijeri i treba biti. U Kazalištu je sudjelovalo 30-tak djece, među njima i 8 dječaka iz Doma za odgoj djece.Predstavu smo odigrali još 2 puta tijekom siječnja i veljače, kako bi predstavu mogla vidjeti sva zainteresirana djeca i roditelji.

Tanac z ovcu

Za Tanac z ovcu Ruta je izradila kostime, a Udruga za kulturni turizam Koraki iz Opatije postavila scensko-glazbeno-plesni prikaz života na Kvarneru. Glazba se izvodi na autentičnim instrumentima kao što su: harmonika, sopile, šurlice i mih. Na temelju folklornih plesova liburnijski kras i creski tanac postavljena je suvremena koreografija. Stihovi naših domaćih čakavskih pjesnika, kao što su Drago Gervais, Zoran Kompanjet, Rikard Katalinić-Jeretov, i drugih, uprizoreni su suvremenim kazališnim jezikom, živom istarskom, primorskom muzikom, te originalnim napjevima u izvedbi plesača, glumaca i pjevača.

Ova suvremena etno-predstava osim što je doprinos čuvanju i vrednovanju etnološke tradicije, atraktivna je turistička ponuda tematski vezana za kulturno nasljeđe Kvarnera. Nadamo se samo prva u nizu.

Tanac z ovcu izveden je u Cresu 11. i Opatiji 12. XII 2005.
Ovaj partnerski projekt financirao je CroNGO program suradnje i razvoja zajednice.