Naš je otok jedna od posljednjih sačuvanih oaza uzajamne povezanosti i poštovanja između prirode i čovjeka Kako ga sačuvati za generacije koje dolaze? Kako mu obraniti dušu pred naletom bešćutnog vremena? Kako živjeti pod ovim nebom, na ovom kamenu i moru? Što ja mogu učiniti za svoj otok, grad, za sebe, svoju obitelj? Koje to vrijednosti ovaj prostor između kamena i mora čine        tako različitim i specifičnim?

U odgovor na ova pitanja osnovali smo - 2000. godine - udrugu Ruta, grupu za kvalitetniji život na otoku Cresu, s namjerom da konkretnim i sadržajnim angažmanima u zajednici učinimo život ljepšim našemu članstvu, a time i svima s kojima dijelimo život na otoku.

Cilj nam je unaprijediti društveni, kulturni, ekološki i turistički identitet mjesta i otoka Cresa. Zalažemo se za demokraciju, toleranciju i miroljubivo civilno društvo, nastojimo oživjeti i očuvati stare tradicije, zanate i znanja, potaći proizvodnju i uporabu zdrave hrane, promicati umjetničko i kreativno izražavanje naših članova i tako poboljšati njihovu materijalnu i duhovnu situaciju, pogotovo u uvjetima života na otoku, te svime time ujedno doprinijeti i ukupnoj kvaliteti otočke turističke ponude.

Osim aktivnosti vezanih uz vunu, po kojima nas najviše poznaju, kod kuće smo obnovili prigodna događanja uz karneval, Dan žena, Uskrs, potakli održavanje ljetnoga karnevala i obnovili creski sajam Seménj. Naše članice tehnikama filcanja i tkanja izrađuje ukrasne i uporabne predmete od vune, te pripravke od bilja i plodina. Na temelju radova od vune dvoje naših članova postali su članovima ULUPUH-a. Izlažemo redovito na Handmade Festu (Pula), na Jeseni u Lici (Gospić) i na Špancirfestu (Varaždin), a od prilike do prilike i na okupljanjima s prefiksima eko ili etno.

Znanja i iskustva, koja smo stekli kroz rad i projekte, rado prenosimo i u druge zainteresirane zajednice.

Rutice

Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva pružala nam je institucionalnu potporu za stabilizaciju i razvoj 2006.—2008.  Hrvatski otočni proizvod Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture želi prepoznatljivom vizualnom oznakom stvoriti brand kvalitetnih proizvoda mastalih na otocima, iz izvornih sirovina, kao plod obnove otočnih tradicija, razvojno-istraživačkog rada, inovacije i invencije. Udruga Ruta markicu je dobila 2008. godine za sve proizvode od vune.

Rutica ima dvadesetak, a među njima su i dvojica Rutavaca. Računamo također i na dvadesetak volontera koji priskaču kad treba pripremiti kakvu manifestaciju. Većina članstva je nešto nekad isfilcala, no svi su uvijek tu kad zatreba treća ruka. Ovdje predstavljamo nekolicinu aktivnijih.

Snježana

Milica

Marija

Monika

Natko

Besim

Po struci socijalna pedagoginja zaposlena je u Domu za odgoj djece u Cresu. Kao da joj to nije dovoljno, MM je „dobra teta” za svu djecu koja dolaze u raditi u Rutu, a njih nije baš malo. Mirjana najviše voli filcati masmaliće.

Mirjana

Druga predsjednica i pokretačka snaga udruge - glas koji vam, kad nazovete Rutine telefone, sve opširno objašnjava - silnom je energijom i zalaganjem Rutu postavila na noge i pretvorila je u snažnu udrugu koja ima što za reći i pokazati. Kao viša dizajnerica za tekstil i odjeću jedina se strukom donekle dotiče glavne aktivnosti udruge. Od 2005. u udruzi radi profesionalno, ali nije sasvim zadovoljna jer joj papirologija odnosi vrijeme koje bi radije koristila za rad u vuni. Kao vješta švelja u završnom oblikovanju filca često koristi šivanje. * Hobotnica je rad Vesne Eremije

Vesna

Jadranka Prva Rutina predsjednica 2000. do 2002. kada se vratila kući, na Pale iznad Sarajeva. Iskusna i hladnokrvna, izgurala je birokratski posao osnivanja udruge i potezanja za rukave na samom početku života udruge. Jadranka filca i dalje - dođe ona nama na ljetovanje - no, kamo bi? Doma ima i ovaca i vune i vode za pranje, a bogme i „suvremenu" vunovlačaru - jedva 400 metara daleko. Naša vlačara je preko 300 kilometara mora i gora. Usto, radi i silno duhovite keramičke satove.

Vesna Eremija 1956.— 2006.

„Velika” Vesna nas je, na žalost, prerano napustila izgubivši bitku s dugom i teškom bolešću. Svoje je rehabilitacije provodila na Cresu i od samoga početka priključila se Ruti. Kao arhitektica, ovdje se nije prihvatila oblikovanja prostora nego - u prostoru - vune ... razotkrivši u sebi silnu nadarenost za ručni rad i vizualno, hrabro se upuštajući u istraživanje primjena i oblika, u maštovito kombiniranje tehnika i materijala. Na temelju radova od vune postala je članicom ULUPUH-a. Stigla je na na dvije izložbe: 2002. Mala modra linija i 2003. Tekst, tekstura, tekstil. Nadamo se da joj je rad u Ruti i druženje s nama uljepšalo posljednje i najteže godine. Njen je odlazak naš veliki kreativni i osobni gubitak.